DRAMSKA SEKCIJA

PUČKO KAZALIŠTE BUŠEVEC
(Dramska sekcija Ogranka Seljačke sloge Buševec)

Pučko kazalište u Buševcu dio je djelatnosti Ogranka Seljačke sloge i ono djeluje skoro bez prekida od 1923. godine, već dakle devedeset godina. Četverogodišnji prekid u radu bio je jedino u doba 2. svjetskog rata. Teško da bi se u Hrvatskoj mogla naći još koja amaterska udruga s tako dugo njegovanom dramskom djelatnošću.

Sve je počelo na Štefanje, 26. prosinca 1923. godine kada su članovi Seljačke sloge u Seljačkom domu u pauzi između dva plesa izveli kratke skečeve Car i svinjar i Seljak i gospodin. Odjek predstave bio je neočekivano velik, pa je Seljačka sloga nastavila s prikazivanjem poučnih igrokaza o raznim temama.

Začuđuje broj godišnjih dramskih premijera. Svake godine bilo ih je po nekoliko, a 1939. godine čak sedam,  među njima čak dva Molierova djela, Škrtac i Umišljeni bolesnik, Kosorov Požar strasti, Senečićev Neobičan čovjek, od Sterije Popovića Pokondirena tikva i još dva kraća djela. Takva bi produkcija bila dostojna i nekog profesionalnog kazališta. Najveći broj predstava prije 2. svjetskog rata režirali su Mato Detelić Banski, koji je u mnogima i nastupao, braća Josip i Juraj Kos, Radovan Tomšić Braco, Ivan Janković, Mijo Kos Zorko i Matija Mihatović

Godine 1950. bio  je izgrađen zadružni dom s velikom dvoranom i pozornicom, čime su se poboljšali uvjeti za rad dramske grupe. Redatelj Josip Rožić Gelnarov postavio je pedesetih godina na scenu nekoliko velikih, upravo spektakularnih predstava. Radilo se o djelima kao što su Lope de Vegin Vitez čudesa (1952) i Dosjetljiva djevojka (1953), zatim Shakespeareov Hamlet (1954), Roblesov Montserrat (1955), Ogrizovićeva Hasanaginica (1952), Tomićev Barun Franjo Trenk (1955). Sve su se ove predstave redovito izvodile i u okolnim selima, najčešće u Lekeniku, Kučama i Turopolju.

U tim je predstavama talent pokazao mladi Zvonimir Črnko, koji je kasnije zaplovio u profesionalne kazališne i filmske vode.

Prekretnica u budućem radu dramske sekcije dogodila se šezdesetih godina kada su stručnu pomoć buševskim redateljima dali Ivo Mikulić iz Prosvjetnog sabora Hrvatske i njegovi suradnici Ljudevit Galic, Borislav Mrkšić, Nenad Puhovski, Vid Fijan, Felicio Cecić i mnogi drugi redatelji, glumci, te stručno i tehničko kazališno osoblje.

Od tada su buševske predstave, osobito one na kajkavskom izričaju, pozivane na dramske festivale i smotre i nerijetko su se vraćale s nagradama.

U devedeset godina rada Pučkog kazališta izvedeno je oko 150 manjih i većih dramskih djela u kojima je sudjelovalo najmanje tisuću izvođača svih starosnih dobi. Kao redatelji okušali su se također Zvonko Vnučec, Zvonimir Črnko, Ivan Rožić Nikolin, Ivan Rožić Pavek, Josip Kovačević, Božo Kajganić, Branko Detelić, Ljubica Pernar-Robić, Romana Rožić, Milenko Tošić i još poneki.

Prvi put buševski su amateri bili pozvani na republičko takmičenje amaterskih kazališta 1968. godine u Drniš s predstavom Diogeneš iliti sluga dveh zgubleneh bratov starog kajkavskog pisca Tituša Brezovačkog i vratio se s pohvalom za režiju i s dvije glumačke nagrade. Od tada je buševski ansambl devet puta nastupao na raznim republičkim festivalima, dobio brojne nagrade, a najveći je uspjeh ostvaren 1969. godine s dramom Slavka Kolara Svoga tela gospodar. Na republičkom festivalu u Korčuli ova je predstava proglašena najboljom u Hrvatskoj i zajedno sa Studentskim eksperimentalnim kazalištem iz Zagreba predstavljala je Hrvatsku na Smotri dramskih amatera Jugoslavije. Na jugoslavenskom festivalu na kojem je nastupilo 15 amaterskih kazališta iz cijelog područja bivše Jugoslavije predstava Svoga tela gospodar bila je vrlo zapažena i nagrađena.

Nekoliko je kraćih dramskih djela u izvedbi buševskih amatera snimila i Hrvatska televizija.

Rad s djecom također je vrlo značajan i na tome je posebno radila Natalija Bobesić u osnovnoj školi, a u radu s lutkama okušala se potkraj osamdesetih godina prošlog stoljeća Vera Starešina.

Devedeset godina rada Pučkog kazališta Buševec potaknuo je mnoge Buševčane da se okušaju u pisanju dramskih djela. Na buševskoj su sceni izvedena dramska djela Josipa Kovačevića, Ivana Rožića Nikolinog, Ljubice Pernar-Robić, Ivana Rožića Paveka, Vere Starešine, Natalije Bobesić i Josipa Robića Habe.

Pučko kazalište Buševec imalo je, naravno, tijekom svojih devedeset godina rada uspona i padova, no prevladavala je ipak visoka razina kazališnog amaterizma postignuta radom domaćih glumaca, redatelja, scenografa, dramaturga i ostalih sudionika.

Dragutin Klobučar, glumac i redatelj zaključio je 1990. godine u Biltenu SKAZ-a da je “Buševec bio, jeste i ostat će centar zagrebačkog kazališnog amaterizma”, a Jakša Fiamengo napisao je osamnaest godina kasnije u Biltenu br. 3, 48. festivala hrvatskih kazališnih amatera 2008. godine da je „riječ je o sjajnom i možda najkompletnijem hrvatskom amaterskom kazališnom ansamblu koji poštuje svoju tradiciju.“

 Ivan Rožić-Nikolin

SVOGA TELA GOSPODAR 
(19.11.2017. u 18 sati, Dom kulture Buševec)

Slavko Kolar
Režija:  Ivan Rožić-Nikolin

Pučko kazalište Buševec postavilo je ove sezone na svoj repertoar jednu od najboljih hrvatskih drama, djelo Slavka Kolara Svoga tela gospodar. Ovo je već treće uprizorenje ovog djela u Buševcu.
Prvi put je djelo postavljeno 1968. godine i predstavlja najveći domet našeg amaterskog kazališta. Izvedba tog djela bilo je najbolje ostvarenje hrvatskih dramskih amatera te godine i predstavaljalo je Republiku Hrvatsku na jugoslavenskom festivalu dramskih amatera u Hvaru.
Drugi put je djelo postavljeno 1988. godine i ponovno je doživjelo kod publike i kritike veliki uspjeh. Izvješća su hvalila “nepatetično, ali ozbiljno novo čitanje teksta” (D. Brdarić), a Dragutin Klobučar, glumac i redatelj, napisao je u Biltenu SKAZ-a da se ne sjeća da je ikada vidio tako inteligentno i nadareno novo čitanje jednog kazališnog djela.
Za ovogodišnju premijernu izvedbu napravili smo novu dramaturšku obradu koja propituje moguću krivnju za tragičan tijek događaja, a same odnose među likovima prepuštamo gledateljima na ocjenu.

Izvode:
JAKOB PAVUNČEC – Nenad Lukić
BARA, njegova žena – Irena Rožić
IVA, sin – Tvrtko Kovačević
MARICA, kći – Lea Rožić
JURA BREZOVIĆ – Zlatko Vnučec
KATA, njegova žena – Vera Pribanić
ROŽA, kći – Ana Katulić
JAGA – Barica Kovačević
DORA – Branka Rožić
KUM ŠIMUN – Stjepan Detelić Banski
MATA – Saša Robić
DEVER JANKIĆ – Luka Rožić

Dramaturška obrada i režija: Ivan Rožić
Inspicijent i kostimograf: Karmela Kos
Tehničko vodstvo: Nenad Rožić,
Zvonimir Črnko i Stjepan Detelić

MODERNO DOBA (satirični triptih)

Autor teksta i redatelj: Ivan Rožić

Slika 1. NESRETNA MAJKA

JANA – Barica Kovačević

U okviru jedne obične, svakodnevne priče o životu s mobitelom nalazi se jedna tužna priča o majci koja ne razumije moderni bračni život sina i kćeri.

Slika 2. VAŠ OSOBNI TRGOVAC

VJEKO – Damir Brebrić
BARA – Branka Rožić
ŠTEF – Zlatko Vnučec

Jedna pomalo futuristička priča o običnom bračnom paru koji uza svu preveliku ljubaznost i susretljivost modernog trgovca ne uspijeva kupiti ni običnu žarulju, a kamoli usisivač.

ISTODOBNA MEĐUSLIKA

LANA – Nikolina Lukić
MIKA-MAJK – Josip Kos
MAREK – Ivona Beno

o troje mladih u virtualnom svijetu izvan vremena i prostora

Slika 3. SEMINAR O MODERNOM KAZALIŠTU

KARLO – Tvrtko Kovačević
JAKOP – Stjepan Detelić-Banski
MARIJA – Irena Rožić
OŽEK – Franjo Detelić
PEPEK – Nenad Lukić
FRANCEK – Slaven Robić
JUREK – Josip Kos

U namjeri da osuvremeni dramski amaterizam Hrvatski sabor kulture upućuje mladog, modernog redatelja da na temelju postojeće stručne literature upozna buševske amatere s tajnama suvremenog kazališta kako bi ostvarili moderno glumište bez glumaca i bez publike.

Tehnička ekipa: Zvonimir Črnko, Stjepan Robić i Antonio Milković

NAGRAĐENA PREDSTAVA

Predstava Moderno doba dobila je tri nagrade na 19. Smotri kazališnih amatera Zagrebačke županije, održanoj 16. travnja 2016. godine: autor i redatelj Ivan Rožić nagrađen je za najbolju režiju i za inventivnost, a Branka Rožić je nagrađena kao najbolja sporedna ženska uloga za ulogu Bare u Vašem osobnom trgovcu.

Rekli su o ovoj predstavi na 19. Smotri kazališnih amatera Zagrebačke županije:

Gordana Ostović, državna selektorica, dramatičarka, kazališna kritičarka i urednica emisije Lica i sjene na Hrvatskom radiju:
Moderno doba sastoji se od tri skeča koji obuhvaćaju na neki način otuđenost današnjeg doba: od duhovite sličice u kojoj baka pokušava komunicirati mobitelom, a i sama shvaća da bi probleme i tračeve jednostavnije riješila odlaskom na kavu susjedi preko puta kao što je nekad bilo, do začudnog prizora u kojem bračni par pokušava kupiti obični usisavač, a od silnog truda i preporuka „osobnog trgovca“ ne uspiju kupiti ni žarulju. Premreženost gomile podataka kojima kompliciramo život i odnose umjesto da ih pojednostavimo, završilo je u trećem skeču o modernom kazalištu u kojem se ironizira njegova konceptualnost koja bi najradije ukinula glumca i publiku. Redatelj Ivan Rožić vrlo spretno vodi triptih do njegove poente u trećem dijelu za što je dobio nagradu za režiju i inventivnost, dok kao autor teksta posjeduje inteligentnu ironiju prema stvarima o kojima piše, a to prenosi i na glumce, pa je tako za sporednu ulogu Bare nagradu dobila Branka Rožić.

Dubravko Sidor, glumac, član županijske komisije: Domaćini su se s ovom predstavom lijepo poigrali s nama u gledalištu. Počeli su na naoko dosadan način, ispred zastora, komunicirajući mobitelima. Aha, pomislio sam, tako oni “seljaci” (Ogranak Seljačke Sloge) hoće prikazati “moderno doba”. Ali bila je to klopka. Osobno volim interaktivnu igru kada se akteri poigraju s nama, navedu nas tako na tanak led… A onda podignu zastor i slijedi sindrom zavođenja publike po Ioneskovoj špranci: apsurdno kupovanje usisivača i obične žarulje u supermodernom marketu. Sjajan glumački trio koji bih posebno pohvalio. Osobni prodavač, i par kupaca: Bara (koju smo nagradili za epizodu zbog uvjerljivosti) i njen muž Štef koji je također bio moj kandidat za epizodnu nagradu. I onda slijedi onaj treći dio kao potpuno iznenađenje. Nazvao bih ga malom teatrološkom studijom… Izravnost ruganja kazališnom sveprisutnom modernizmu po svaku cijenu koji nitko ne razumije,
najmanje akteri tog apsurda modernog doba. Autor i režiser Ivan Rožić poigrao se čak i citatima eminentnih kazališnih mudraca – zapravo u ovom slučaju mudrakinja – i opet me zavarao jer je svoju ulogu slavnog “umjetnika instalacija” – redatelja, povjerio glumcu i krstio ga kao Karla (izvrstan Tvrtko Kovačević)…. Eksplicite, ovo je izravno bačena rukavice i srčano veliko NE lažnoj maski skupog i besmislenog kazališta. I potvrda koja ide na moj mlin uvodne ocjene ove 19. županijske smotre. Bravo Buševec! Osobno bih bio za vašu nominaciju za državnu smotru. Pa kad bi bilo moguće i više!..

ŽIVINSKA FARMA (tragikomedija)
(27.06.2014. u 20,30 sati, Dom kulture Buševec)

George Orwell
Režija:  Romana Rožić

Kazališna predstava “Živinska farma” temelji se na legendarnoj noveli Georga Orwela: ” Životinjska farma”. Ovu kajkavsku verziju priredio je i na originalan način dramatizirao mladi autor Matija Katulić kojemu je to prvo djelo takve vrste. Priča je to o pobuni potlačenih i zlostavljanih životinja koje nakon svrgnuća čovjeka
tiranina postaju svoji gospodari na jednoj farmi. No, vrlo brzo, nakon osvojene slobode i uspostavljene jednakosti, započinje raslojavanje među životinjama. George Orwell je ovu alegorijsku pripovijest napisao 1945. godine kao kritiku staljinizma, ali se odnosi i na sve utopističke režime koje nakon uspješnih početaka uništi ljudska narav sklona moći i pohlepi.

Predstava ” Živinska farma ” u izvedbi Pučkog kazališta OSS Buševec osebujna je po kajkavštini i po originalnim songovima.

ČAROBNO PUTOVANJE MAŠTOPLOVOM
(06.04.2014. u 19,00 sati, Dom kulture Buševec)

Autori teksta: članovi dramskog podmladka
Režija: Sandra Toplek

“Dosadno” nedjeljno popodne. Kako ga ispuniti?

Jednostavno, ako imate mašte. Uključite maštoplov i krenite na čarobno putovanje. Zavirite u “svijet” mode, instrumenata, hrane, sporta…

Kako? Mašto(plovo)m!

Ponekad je potrebno otići daleko i uvidjeti kako je “doma ipak najljepše”. Na putovanje vas vode članovi Ogranka “Seljačke sloge” Buševec (dramski pomladak)

Nastupaju:

Kristina Janjić, Lucija Trumbetaš, Klara Trumbetaš, Filip Zagorac, Fran Detelić, Karlo Burazor, Filip Rožić, Dorotea Detelić, Klara Detelić, Lucija Rožić (Nenada), Lucija Rožić (Jurice), Elizabeta Dragila i Marija Robić.

DOK NAS SMRT NE RASTAVI
(22.06.2012. u 20.00 sati, Dom kulture Buševec)

NINA HORVAT 
Režija: Milenko Tošić

Četiri osobe umrle nasilnom smrću nalaze se u Čistilištu na grupnoj terapiji. Psihijatar im pokušava pomoći da se pomire s načinom na koji su umrli ne bi li doista mogli počivati u miru. Pacijenti su rijetko spremni na suradnju i ne pokazuju nikakav napredak pa se Psihijatar odlučuje na očajnički potez – suočava ih s njihovim ubojicama. Gospodin i Gospođa, Muž i Žena, Mladenka i Mladoženja, On i Ona ponovo se susreću, ali stvari se ne odvijaju onako kako je Psihijatar zamislio…

Nastupaju:

Ona – ANA KATULIĆ
On – TVRTKO KOVAČEVIĆ
Mladenka – JOSIP KOVAČEVIĆ
Mladoženja – BOJAN TOŠIĆ
Žena – IRENA ROŽIĆ
Muž – SAŠA ROBIĆ
Gospođa – MARICA GRĐAN
Gospodin – ZLATKO BOBESIĆ
Psihijatar – DRAGO JURIĆ

Organizacija – NENAD ROŽIĆ
Tehnika –  ZVONIMIR ČRNKO
Kostimi – MICHELA MUZGONJA
Šaptač: BARICA KOVAČEVIĆ

Nina Horvat

Rođena 1989. godine u Zagrebu. Odrasla je u kazalištu. Dugogodišnja je članica Učilišta ZKM-a. U Dramskom studiju Tirena igrala je u desetak dječjih predstava i odgojnih kazališta. Od 2009. piše za Teatar.hr. Iste godine dobila je treću nagradu “Marin Držić” za dramski tekst Dok nas smrt ne rastavi. Maturirala je u Privatnoj klasičnoj gimnaziji. Završila je dodiplomski studij Dramaturgije na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti i upisala diplomski studij na istom odsjeku.

Milenko Tošić

ŠEGRT HLAPIĆ
(06.12.2011. u 19.00 sati, Dom kulture Buševec)

IVAN BAKMAZ
Režija: Dario Kovačić

Nastupaju:

Hlapić – FILIP ROŽIĆ
Gita – LUCIJA ROŽIĆ
Grga – MARKO KATULIĆ
Lisac – KRISTINA JANJIĆ
Marta – PETRA KOVAČIĆ
Želimir – KARLO BURAZOR 
Srećko – KARLO KATULIĆ
Mrkonja – DARIO KOVAČIĆ
Cirkuski dječak – TIN ZVONAR

Scenografija – DARIO KOVAČIĆ
Šaptač – BARBARA VUČILOVSKI
Tehnika i rasvjeta – IVICA ROŽIĆ, MARIO DETELIĆ, ZVONIMIR ČRNKO
Organizacija – NENAD ROŽIĆ, STJEPAN KOVAČEVIĆ

Dario Kovačić

JALNUŠEVČANI
(28.10.2011. u 20.00 sati, Dom kulture Buševec)

MARIJA JURIĆ ZAGORKA
Režija: Romana Rožić

Radnja komedije se zbiva u hrvatskom pokrajinskom gradiću, početkom 20.st. Gradonačelnik Furjanić nastoji pod svaku cijenu zadržati vlast u Jalnuševcu gradu. Pri tome se oslanja na visoku vezu koju je stekao u Zagrebu pobratimivši se s uglednom ličnošću. I doista, taj ugledni gospodin kojeg svi zovu Presvetli stiže u ”pišivi” Jalnuševec čestitati Furjaniću rođendan. No, dolazi do iznenađenja i obrata. Uz pomoć poštene i napredne poštarice Višnje, Presvetli pomrsi sve načelnikove planove. Na vlast dolaze oni koji su to i zaslužili: pošteni i marljivi. Komedija ismijava hrvatski jal, nepotizam, korupciju. Napisana prije više od 100 godina, ova je Zagorkina lakrdija začuđujuće aktualna još i danas. Posebno u dane Izbora. Zar se kod nas skoro ništa nije promijenilo?

Nastupaju:

Martin Furjanić, načelnik grada Jalnuševca – MILENKO TOŠIĆ
Regina, njegova kći iz prvog braka – LIDIJA MAJCENIĆ
Domicila Furjanić, žena načelnikova -BARICA KOVAČEVIĆ
Kuzma Lokvaj, mjernik – DRAGO JURIĆ
Anđelija, mjernikova žena – NADA VNUČEC
Mile Sirotanović, učitelj – MATIJA DETELIĆ
Višnja Oblaković, poštarica – MARINA VNUČEC
Benedikt Packa, bilježnik – DAMIR BREBRIĆ
Lacika Petak – BRANKO BERKOVIĆ
Josip Ogrizek – NENAD LUKIĆ
Bogdan Metež -SAŠA ROBIĆ
Tonček, podvornik u čitaonici – FRANJO DETELIĆ
Jelka, služavka kod načelnika – VERA PRIBANIĆ
Gospođa – MARICA GRĐAN

Glazbena pratnja – JURAJ ČRNKO
Scenografija- ROMANA ROŽIĆ, DRAGO TRUMBETAŠ
Izrada scenografije – IVICA ROŽIĆ, MARIO DETELIĆ , ZVONIMIR ČRNKO
Kostimografija – MICHELA MUZGONJA
Izrada kostima – LJILJANA DETELIĆ
Šminka – ZDENKA MIHELJ
Tehnika – MARIO DETELIĆ, ZVONIMIR ČRNKO, IVICA ROŽIĆ
Organizacija – NENAD ROŽIĆ, ZLATKO BOBESIĆ

Produkcija – OSS BUŠEVEC – PUČKO KAZALIŠTE ( 2011.g.)

Romana Rožić
dipl. filmska i TV redateljica

TUROPOLSKI TOP
(5. tranja 2010. u 19.00 sati Dom kulture Buševec)

Prema pripovijesti Augusta Šenoe uz korištenje stihova Miroslava Krleže i nepoznatog turopoljskog pamfletiste
Režija: Ivan Rožić

“llirizam nađe u Turopoljcima nepomirljive protivnike. Bunilo ih je to nenarodno, neprirodno ime, ilirski demokratizam, sjećanje na Napoleonovu Iliriju, strah od germanizacije i kamarilskog
apsolutizma, koji je kasnije usuprot Gajevoj “aula est pro nobis” ilirski pokret s Jelačićem užasno izigrao…. Vođa unionista Danijel Josipović je nesumnjivo velika figura i veći značaj od posljednjeg pripitomljenog Gaja. Kao kasnije Ante Starčević, gledaše u ilirizmu negaciju hrvatskog imena, hrvatske posebnosti i ustavnosti, nalazeći u uniji s Mađarima jedino jamstvo za naš i ugarski ustavni i slobodni život…”

(A.G. Matoš, Campus nobilium. Sabrana djela, sv. XI.,
JAZU/Liber/Mladost, Zagreb 1973.)

Sjeme nesloge ove zasijao je neki Ludovik Gaj, koji je štampariju, a i uredništvo novina zadobio. Ove novine pod imenom “Horvatske novine” godine 1835. prvi put na svjetlo izišavše, kako u obziru svoga imena, tako i glede narodnoga jezika, zadobiše općenitu pohvalu svih državljana – pače sa zahvalnošću pozdravili su državljani ovu očinsku brižljivost vladanja glede izobražavanja narodnog jezika.

Nu jedva što protječe jedna godina, i već spomenuti urednik novina naslov njihov “Novine Horvatske” u “Novine llirske” promijeniti, bratinski narod mađarski u istima ne samo crniti, nego i raznim pogrdama vrijeđati nije za grijeh niti za opačinu kakovu smatrao.

Otuda je slijedilo, da je najveći dio državljana – vidivši da pravu njihovu narodnost hrvatsku sam Ljudevit Gaj ugnjesti nastoji, koji je propovijedao, da joj od Mađara pogibelj prijeti – i želeći nju sačuvati i s bratskim narodom mađarskim i nadalje u prijateljskom i zakonitom savezu ostati -od spomenutoga Gaja i njegovih sljedbenika odstupio.

Po odstupu ovom i budući da je novinar Gaj na stazi, kojom je jedanput pošao bio, tvrdokorno i ostao, posljedica bila je ta, da su se malenom ovom kraljevstvu dvije stranke porodile, jedna ilirska, a druga vjerna svome zakonitomu sustavu, hrvatska.

(Izvadak iz Reprezentacije Zagrebačke županije upućene
Njegovom veličanstvu caru i kralju Ferdinandu,
kralju Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, od 20. veljače 1846. godine)

Nastupaju:

Ferko Ištvanič, turopolski plemenitaš – ZLATKO VNUČEC
Bara, njegva žena – LIDIJA MAJCENIĆ
Plebanuš Ivanić – DRAGO KATULIĆ
Miškec Ištvanič, otec Ferkov – NENAD LUKIĆ
Jaga Glivarec, suseda prek puta – MARICA GRDAN
Blaž Glivarec, sused prek puta – STJEPAN ŠIPUŠIĆ
Petrica Kerempuh – DAMIR BREBRIĆ

Ivan Rožić (Nikolin)

BREZA
(24.02.2008. Nedjelja u 18.00 sati Dom kulture Buševec)

Slavko Kolar

Za hrvatsku književnost i kulturu, posebno našu kajkavsku, “Breza” Slavka Kolara je apsolutna klasika. Djelo je na istoj razini kao i “Balade Petrice Kerempuha” Miroslava Krleže. Rečeno je: “Kada bi se u svemir trebao poslati neki zapis, svjedočanstvo o hrvatskoj kulturi, tada bi to trebao biti A. Babajin film Breza” (H. Hribar).

Široj javnosti je malo poznato da je ta slavna pripovjetka nastala u našem zavičaju, u Vukomeričkim Goricama, a većina misli da se radnja zbiva negdje u Zagorju. Surovi seljački život u kojem se ljudi bore s kršćanskim ali i gotovo magijskim poimanjem života kao i međuljudske odnose, koji su posljedica teškog materijalnog i neprosvijećenog duhovnog stanja, Slavko Kolar je opisao dok je kao agronom radio u Hruševcu Gornjem. “Kroz suze i smijeh”, kritički ali ne bahato i nadmeno, već s ljubavlju, Kolar je stvorio svoje “junake”. Posebnom je pažnjom izdvojio ženske likove. Tako je opisao i djevojku Janicu, nježnu i profinjenu, “brezu među bukvama”. Janica je jedan od najjačih ženskih likova u hrvatskoj književnosti. Ona je svjetlo u mraku, biće koje nadvisuje to realno ali i duhovno blato. Sve su to razlozi zašto je Pučko kazalište OSS-a odlučilo uprizoriti “Brezu”. Osim što glumci dobro razumiju mentalitet podneblja, bitno je što se baš mi osjećamo pozvani njegovati naš specifični kajkavski jezik, kojim govore i Kolarevi likovi.
Dramsku adaptaciju pripovjetke napisao je Borivoje Radaković, a ta je verzija teksta prikazana prije nekoliko godina u Gavelli. Za izvedbu u Buševcu, tekst je dodatno preveden na naše nariječje – Zlatko Bobesić.

Bitno je napomenuti da se Radakovićeva adaptacija razlikuje od poznatog filma. U ovoj kazališnoj verziji dominiraju izvrsni dijalozi što je poseban izazov za glumce našeg pučkog kazališta. Sam tijek događanja je “izvrnut” pa se Janičin život i kobna udaja za Marka Labudana otkriva tek u drugom dijelu predstave kao posljedica buncanja tijekom njezine bolesti.

Pripreme za predstavu počele su još sredinom 2007. godine. Bilo je najvažnije pronaći mladu glumicu koja bi interpretirala Janicu. Zanimljivo je spomenuti da se Kolareva Janica prezivala Godinić, a obitelj Godinić živi u Buševcu i porijeklom su iz Vukomeričkih Gorica. Uz brojne djevojke koje su bile na audiciji za ulogu, svidjela nam se i Ana Godinić koja je doista utjelovljenje fizičkog lika Janice. Za ulogu je napokon odabrana “kuražna” Marija Čačić, već poznata kao i uspješna šahistica. Marija nije jedina debitantica u našoj verziji “Breze”. Uloga zločeste Janičine svekrve pripala je Barici Kovačević koja će svoje vatreno glumačko krštenje doživjeti u jednoj od glavnih uloga. Ostale uoge pripale su već iskusnim glumcima. Tako je uloga Marka Labudana povjerena Zlatku Bobesiću, njegovog oca glumi Branko Berković, a slavnog Jožu Svetog oživjet će Nenad Lukić. Dosadna susjeda Bara siguirno će nasmijati publiku, a za ovu je ulogu zaslužna već nagrađivana Marica Grđan.

U ostalim, ali ne manje važnim ulogama, pojavljuju se:

Jaga Labudan – MARINA VNUČEC
Ježovička – LIDIJA MAJCENIĆ
Martin Žganjer – FRANJO DETELIĆ
Štef Žganjer – MATIJA DETELIĆ
Janičina mati – VERA PRIBANIĆ
Janičin otac – DAMIR BREBRIĆ
Amerikanec – ZLATKO VNUČEC
Amerikančev sin – IVAN ROBIĆ
Nadšumar – FRANJO KOS

Glazba – JURAJ ČRNKO
Tehnika – IVICA ROŽIĆ, MARIO DETELIĆ
Inspicijent – NEDA VNUČEC, KARMELA JANJIĆ
Kostimi – LJILJANA DETELIĆ
Scenografija i rekviziti – IVICA ROŽIĆ, NENAD ROŽIĆ, ROMANA ROŽIĆ
Suradnja i organizacija – BRANKA ZAGORAC, NENAD ROŽIĆ

Romana Rožić
dipl. filmska i TV redateljica

PRIČA O JOBU

Redateljica: Romana Rožić

”Priča o Jobu” je kazališna predstava i uprizorenje poznatog biblijskog teksta ”Knjiga o Jobu”. Tekst je dramaturški obradila redateljica Romana Rožić. Takvu, za kazalište prilagođenu građu su na

kajkavski preveli Zlatko Bobesić i Mile Tošić. U predstavi sudjeluje 11 glumaca: Zlatko Vnučec, Zlatko Bobesić, Franjo Detelić, Branko Berković, Stjepan Rožić, Marija Grđan, Josip Sovina, Draga Kos, Nenad Lukić, Branislav Katulić i Matija Detelić.

Osim glumaca, tijekom izvođenja, na pozornici su prisutna i 2 glazbenika koji uz ”živu” glazbu prate predstavu. To su Marko Robić /gajde, frula, udaraljke/ i Bojan Tošić /bubanj/. Glazbu je odabrao Mojmir Golemac. Posebnost rada na predstavi je izgled glavnog lika: Joba /tumači ga Zlatko Vnučec/ koji treba ne samo glumom već i vanjštinom dočarati mučenika i tjelesno oboljelog čovjeka. U tu svrhu je angažirana profesionalna kazališna i filmska maskerka Jolanda Buhin koja je za Joba izradila masku i kostim.

Za predstavu je izrađena scenografija a dominira veliki drveni okvir koji kao okvir slike uokviruje prizore na sceni. Za tehničku izvedbu scenografije, rekvizita i ostale tehničke zahtjeve zaslužan je Ivica Rožić. Kostime je odabrala sama redateljica uz pomoć Barice Katulić.

Rad na predstavi je započeo u veljači 2006. godine. Bile su to prve pripreme, prevođenje teksta na kajkavski, prve čitače probe. Nakon kraćeg prekida, intenzivniji rad na predstavi počinje koncem travnja mjeseca 2006.g. ”Priča o Jobu” je premijerno izvedena pred publikom nakon 30 proba. Bilo je to 24.06.2006. u Buševcu. Nakon toga, predstava je izvedena 27.06. u dvorcu Lukavcu, kao dio programa Goričkih večeri. S ”Pričom o Jobu” je dramska grupa Ogranka seljačke sloge Buševec gostovala na 6.festivalu pučkog teatra u Čavlima 8.07.2006.

Romana Rožić
dipl. filmska i TV redateljica

PUČKO KAZALIŠTE BUŠEVEC
Ogranka “Seljačke sloge”

Tituš Brezovački: Diogeneš iliti Vražja škola kelnera Medobuza

Nakon uspjeha s predstavom ŤMatijaš grabancijaš dijakť Tituša Brezovačkog u prošloj sezoni (2004. godine), Pučko se kazalište Buševec odlučilo u 2005. godini uprizoriti i drugo popularno djelo istog autora, komediju ŤDiogenešť. Ovo je djelo već bilo izvođeno u Buševcu 1968. godine pod originalnim nazivom ŤDiogeneš iliti Sluga dveh zgubleneh bratovť. Nakon dramaturške obrade i znatnog kraćenja teksta djelo se ovaj put izvodi pod nazivom ŤDiogeneš iliti Vražja škola kelnera Medobuzať, jer je ovaj naziv prikladniji sadašnjem sadržaju. Obje predstave, u razmaku od 37 godina, režirao je isti redatelj, Ivan Rožić (Nikolin). Ondašnja je predstava bila pozvana 1968. godine na Festival dramskih amatera Hrvatske u Drnišu i pobrala tri priznanja, dva za glumu (Branko Detelić i Stjepan Rožić – Petra) i za režiju.

Kako u ŤMatijašu grabancijašu dijakuť tako i u ovoj svojoj komediji Brezovački ismijava ljudsku glupost, naivnost i lakomost. Poroci budu kažnjeni, a krijepost bude nagrađena. Premda je Brezovački pisao krajem osamnaestog i početkom devetnaestog stoljeća, uvijek nas nanovo iznenade njegovi pitki i vješto napisani dijalozi iz kojih pršti pomalo grubi pučki humor. Njegovi tekstovi pružaju užitak igre glumcima i radost gledanja publici.

I ovom svojom predstavom Pučko kazalište Buševec (osnovano 1923. godine kao dramska sekcija “Seljačke sloge” Buševec) nastavlja svoju dugogodišnju tradiciju njegovanja hrvatskoga kajkavskog stvaralaštva. Vjerujemo da će ova predstava također uspjeti u svojoj namjeri da sadašnjim naraštajima približi Tituša Brezovačkog, jednog od najboljih hrvatskih komediografa.

Tituš Brezovački: Diogeneš iliti Vražja škola kelnera Medobuza
Vesela spelancija vu tri dogoda

Osobe ove igre:

Diogeneš – SAŠA ROBIĆ
Kelner Medobuz – NENAD LUKIĆ
Zmeknirep, Dijak i Mužikaš – SAŠA LUČIĆ
Hermenegild – FRANJO KOS
Fernanda – MARIJA GRĐAN
Dobroslav – FRANJO DETELIĆ

Dramaturška obrada i režija – IVAN ROŽIĆ (Nikolin)
Inspicijent – LIDIJA MAJCENIĆ
Tehnika – IVICA ROŽIĆ i MARIO DETELIĆ

BREZOVAČKI TITO (Tituš) (Zagreb, 4. I. 1757. – Zagreb, 29. X. 1805.). Najbolji kajkavski komediograf, osobito poznat po komedijama Matijaš grabancijaš dijak i Diogeneš ili sluga dveh zgubleneh bratov, te uz Marina Držića najbolji hrvatski komediograf uopće. Tito (Tituš) Brezovački bio je član pavlinskoga reda. Nakon što je car Josip II. taj red ukinuo, Brezovački je postao beneficijat kod Sv. Marka u Zagrebu, gdje je i umro.Osim na kajkavskome književnom jeziku Brezovački je pisao i na štokavštini (uglavnom deseteračke prigodnice s očitim ugledanjem u Andriju Kačića Miošića, npr. ŤUspominak ili Pisma baronu Juri Rožićuť) te na latinskom jeziku….. Među latinskim njegovim pjesmama ima i jedna ispjevana u čast Turopoljca Stjepana Josipovića…
(izvadci iz teksta dr. Ive Pranjkovića u TUROPOLJSKIM VJEKOPISIMA, Narodno sveučilište Velika Gorica,1996, str. 28.)

Tituš Brezovački

MATIJAŠ GRABANCIJAŠ DIJAK
Spelancija vu tri dogoda

Osobe:

Matijaš Grabancijaš Dijak – ZLATKO VNUČEC
SMOLKO – MILE TOŠIĆ
VUKSAN – ZLATKO BOBESIĆ

Redatelj – IVAN ROŽIĆ (Nikolin)
Inspicijent – Darko Založnik
Tehnika – PATAR MEŽNAREK
Prilagodba kostima – BARBARA KATULIĆ

BREZOVAČKI TITO (Tituš) (Zagreb, 4. I. 1757. – Zagreb, 29. X. 1805). Najbolji kajkavski komediograf, osobito poznat po komedijama
Matijaš grabancijaš dijak i Diogeneš ili sluga dveh zgubleneh bratov, te uz Marina Držića najbolji hrvatski komediograf uopće. Tito (Tituš) Brezovački bio je član pavlinskoga reda. Nakon što je car Josip II. taj red ukinuo, Brezovački je postao beneficijat kod Sv. Marka u Zagrebu, gdje je i umro. Osim na kajkavskome književnom jeziku Brezovački je pisao i na štokavštini (uglavnom deseteračke prigodnice s očitim ugledanjem u Andriju Kačića Miošića, npr. Uspominak ili Pisma baronu Juri Rožicu) te na latinskom jeziku Među latinskim njegovim pjesmama ima i jedna ispjevana u čast Turopoljca Stjepana Josipovića… (izvadci iz teksta dr. Ive Pranjkovića u TUROPOLJSKIM VJEKOPISIMA, Narodno sveučilište Velika Gorica, 1996, str. 28.)
BREZOVAČKI NA SCENI PUČKOG KAZALIŠTA BUŠEVEC Pučko kazalište Buševec (osnovano 1923. godine kao dramska sekcija “Seljačke sloge” Buševec) dugi niz godina njeguje hrvatsko kajkavsko stvaralaštvo, i to kako djela nepoznatih kajkavskih pisaca poput Hipokondrijakuša Hiti v misli bolesnika i Čina baruna Tamburlana tako i djela novijih autora poput Kolara, Kerstnera, Mesarića ili Vida Baloga. Izvođene su i uspješne kajkavske obrade poznatih dramskih djela (popularan je bio sažeti petnaestminutni Shakespearov Hamlet), a buševski autori napisali su i nekoliko originalnih djela na lokalnom kajkavskom dijalektu. U nekoliko su navrata bili izvedeni i dijelovi iz Krležinih Balada Petrice Kerempuha.

Brezovački je u Buševcu prvi put prikazan 1968. godine. Bilo je to djelo Diogeneš ili sluga dveh zgubleneh bratov, koje je iste godine na Festivalu dramskih amatera Hrvatske u Drnišu pobralo tri nagrade, dvije za glumu i za režiju. Već iduće 1969. godine predstava Svoga tela gospodar (Slavka Kolara) bila je kao najbolja amaterska predstava u Hrvatskoj izvedena na tadašnjem saveznom festivalu na Hvaru, što je ujedno bio i najveći uspjeh buševskih kazališnih amatera.

Godine 1985. izveden je Matijaš grabancijaš dijak. Izvedbu te predstave na 9. Susretu kazališnih amatera Zagreba pohvalno su zabilježili
VJESNIK (21.3.1985.) i časopis OKO (23.5.-6.6.1985). Sadašnja predstava Matijaša grabancijaša dijaka ustvari je sažetak toga vrlo obimnog djela. Njime Brezovački želi poučiti gledatelja, izvrgavajući ruglu poroke svojih suvremenika, njihovo licemjerstvo i lažni moral, njihovu gramzljivost, sklonost kartanju i raznovrsnim drugim ispraznim zabavama. Glavnom pak liku, Matijašu, autor pridaje neke nesvakidašnje, upravo nadnaravne osobine. Iz velike galerije likova, koji se pojavljuju u djelu, izabrana su tri lika (Matijaš, Smolko i
Vuksan) koja nose osnovnu radnju. Vjerujem da će i ovako sažeti tekst pokazati veliku komediografsku vrijednost Brezovačkoga, koji je neopravdano zanemaren u hrvatskim profesionalnim kazalištima.

Ivan Rožić (Nikolin)

85 godina
PUČKOG KAZALIŠTA BUŠEVEC
Ogranka “Seljačke sloge” Buševec

Tituš Brezovački MATIJAŠ GRABANCIJAŠ DIJAK

Obrada i režija: IVAN ROŽIĆ (Nikolin)
Predstava nagrađena na 44. Festivalu hrvatskih kazališnih amatera

Sezona 2003/2004

MATIJAŠ GRABANCIJAŠ DIJAK na
44. Festivalu hrvatskih kazališnih amatera

Na 44. festivalu hrvatskih kazališnih amatera, koji se od 21. – 29. svibnja 2004. održao u Karlovcu i Visu, predstava MATIJAŠ GRABANCIJAŠ DIJAK u izvedbi Pučkog kazališta Buševec osvojila je nagrada za njegovanje baštine. Riječki NOVI LIST, od dne 29. svibnja 2004. godine, napisao je da su se “Buševčani na duhovit način poigrali s klasikom kajkavske komedije i vješto reduciravši tekst povjerili jedine tri uloge – klaunovima”. Za prvo nagrađenu predstavu amatera iz Kastva i buševsku predstavu navedeno je da su “obje predstave pokazale visoku razinu kazališnog izričaja…”

VEČERNJI LIST od dne 30. svibnja 2004. godine po naslovom “Vuk, Ćelava, Dijak, Četiri kola…” izvijestio je o predstavama, koje su se po kvaliteti izdvojile na viškom dijelu festivala, i među njih ubrojio “Pučko kazalište Buševec sa zanimljivom, klaunskom obradom klasika kajkavske komediografije Matijaša grabancijaša dijaka”.

Splitska SLOBODNA DALMACIJA od dne 3. lipnja 2004. godine navodi da je “festival zaronio i u….kabaretsku klauneriju (buševečki Tituš Brezovački)” kao i daje “iz baštine izbavljen i klasik Grabancijaš dijak, a Buševčani su u igri klauna vidjeli šansu dodatne komunikativ-nosti ovog starog teksta.”

Prigodom razgovora o predstavi nakon izvedbe na festivalu, selektor Darko Tralić obrazložio je, kako mu je bilo drago nagraditi ideju iz koje se rodila predstava. Ideja da igraju klaunovi je vrlo hrabra i riskantna…Kajkavski se humor spojio s klaunovskim idiomom. Na ovako bi se nešto i profesionalci teško odlučili. Za Jakšu Fiamenga to je pokazatelj kako amateri mogu igrati sve. Kazališna kritičarka Katarina Kolega smatra da bi s ovom predstavom trebalo ići po školama, jer današnja djeca mrze Brezovačkog, a ovo bi bio sjajan način približavanja.

Treba na kraju navesti da su za najboljeg glumca Festivala bila nominirana četiri glumca, među njima čak dvojica iz Buševca, Mile Tošić i Zlatko Bobesić. To je svakako velik uspjeh buševskih amatera.